Ovo je priča o jednoj, sada već starici, koja je preživela jedan od najstrašnijih projekata ljudskog uma, Holokaust. Većina je upoznata sa težinom koju nosi ova reč i svesni smo koliko nam telo zadrhti pri samom izgovoru iste. Sama pomisao na ono što su ljudi preživljavali, samo zbog toga što su bili drugačiji i nekome su zbog toga predstavljali pretnju je zastrašujuća. Neko je odlučio da odredi parametre inferiornosti i superiornosti ljudskog bića.
Ispovest ove hrabre žene sam slušala kada je gostovala kod čuvene voditeljke Oprah Winfrey, i u suzama prepričavala šta joj se sve dogodilo. Posle toliko godina, jačina emocija pri evociranju istih nažalost nije oslabila. Psiholozi tvrde da je čovek nešto preboleo, onda kada uspeva da prepriča događaj, prisećajući se, bez suza u očima i bola u grudima. Međutim neki ljudi jednostavno ne prebole, nikada.
Slušajući njenu priču, svi moji problemi najednom su postali mali.
Četrnaestogodišnja devojčica, mali sanjar pun životne radosti čije je maštanje o velikim snovima prekinuto jednog trenutka , kada je sa mamom i sestrom poslata na voz koji putuje u jednom smeru. Na putu do odredišta pakla majka je izgovorila jednu rečenicu, želeći da je Edith upamti zauvek: „ Sve što staviš u svoj um, ne može ti niko oduzeti.“
Stigavši na odredište stajala je u redu sa svojom majkom i sestrom. Jedan od primera izopačenog uma, Dr. Mengele ju je u jedom trenutku pitao, da li joj je to majka ili sestra, upirući prstom na njenu majku. Uplašena devojcica bezazlenog pogleda mu je vodeći se svojom dečijom naivnošću odgovorila: „Majka." Dr Mengele ili Anđeo smrti ih je u tom trenutku razdvojio i majku odveo na stranu koja znači smrt, a devojčicu ostavio na strani koja znači život, rekavši joj samo, da će svoju majku videti kasnije. To kasnije nikada nije došlo.
Nakon toga usledili su novi izazovi sa kojima je morala da se suoči.
S’obzirom da je volela ples i bila izuzetno talentovana, odabarana je da igra za Anđela smrti kako bi zadovoljila njegovu potrebu za zabavom, svojim pokretima. Pri svakom izvođenju igre znala je, da je svaki pogrešan korak zapravo korak bliže smrti. Anđeo smrti nije voleo greške ali je voleo strah koji izaziva kod drugih i njime se hranio. Zbog toga je četrnaestogodišnja devojčica Edith, svaki put igrajući zamišljala, publiku ispred sebe zatvarajuci oči i upuštajući se u ulogu poznate talenotavane umetnice. Zamišljala bi publiku, aplauz i dečka u koga je bila neizemerno zaljubljena, kako je s’oduševljenjem posmatra.
Plesala je za njega, plesala je za život i plesala je za ljubav.
Nakon oslobođenja i napuštanja koncentracionog logora, saznaje da je jedini preživeli član svoje porodice. Postojala je još uvek nada da je dečko u koga je bila zaljubljena takođe živ ali saznanje da je on preminuo, dan pre zvaničnog proglašenja oslobođenja, ju je dotuklo. Zapala je u težak oblik depresije gde se nosila sa teskobnim osećajem krivice, zbog činjenice da je jedina preživela. Smatrala je da to ne zaslužuje.
Godinama nije progovarala, ne znajući kako da se izbori sa svojim umom. Kako je vreme odmicalo ona je bila sve lošije, ne pronalazaći motiv da nastavi sa svojim životom, sve do jednog trenutka kada je čuvena rečenica njene majke počela ponovo da je progoni. “Sve što staviš u svoj um, ne može ti niko oduzeti.“ Tu je pronašla ponovo svoju izgubljenu snagu i osmelila se, da se vrati na mesto zločina gde je ostavila svoju dušu. Vratila se tamo da bi oprostila sebi, zatvorila vrata smrti i otvorila vrata životu .
Danas, ona ima predivnu porodicu sa praunucima koji je neizmerno vole.
Postala je sinonim borbe za slobodu, i inspiriacija mnogima sledećom rečenicom: “Najveći koncentracioni logor je u vašem umu, a ključ je u vašem džepu“.
U trenucima kada se suočavate sa poteškoćom u svom životu, vratite se na ovu priču. Sigurna sam da će vam pružiti neizmernu snagu.
Nije život ono što se dešava već šta od toga napravimo, jer ni sami nismo svesni koliko smo jaki, dok ne dođemo u situaciju da nam je jačina jedini izbor.
Comments