Kažu da neispunjeni potencijal boli. To je onaj potencijal koji vas budi u toku noći, onaj koji vam često ne dozvoljava, da zaspite. Proganja vas neumorno, prati vas u stopu i usmerava. Onda kada osetite onaj poriv da je potrebno nešto preduzeti, to je potencijal koji vas navodi.
Da titula može da ispuni dušu, bilo bi lako usrećiti je. Možda nas ego često prevari ali duša ne.
Bila su to dva prijatelja, od ranog detinjstva. Družili su se od sedme godine. Pri odrastanju ih je spajala ona zajedinčka nit dečije iskrenosti, razbibrge, sreće i graje. Onaj miris topline kada se sretnu i neizdrž kada su odvojeno, do trenutka kada bi se opet sreli.
Maštali su zajedno. Imali su mnoge želje, delili svoje nade i pisali ciljeve, sve do trenutka, kada je lista jednom postala predugačka a drugom se svela samo na jednu želju, a to je da piše. Olovka i papir su bili njegov izvor sreće.
Nasuprot tome, budući advokat je želeo da bude deo visokih, izabranih, krugova ljudi, okružen uticajnim imenima, pozvan na skupocene večere. Težio je visokom položaju društvenih normi, koji će ga dovesti do najviših lestvica uspeha.
Jednog dana su sedeli u parku, na svojoj omiljenoj klupi i razgovarali.
“Nikola kako vidiš sebe, šta su tvoje želje i očekivanja?", pitao je budući advokat.
"Vidim sebe kao srećnu i ispunjenu osobu, koja radi ono što voli.", odgovorio je pisac.
"A šta je to?"
"Za sada je to pisanje, tada sam najsrećniji."
"To nije posao, to je igra, tu ne rešavaš ničije probleme. Tu nema novca, a gde nema novca, tu nema sreće."
"Možda ima sreće za mene, a ne za druge. Koji su tvoji parametri sreće Roberte?", nastavio je pisac.
"Pa zna se, skupo i prestižno.", odgovorio je ponosno, budući advokat.
"Odavno sam shvatio da ljudi više vole da stvaraju probleme nego da ih rešavaju. Ja volim da ih ublažim, kao obloga na ranu. Nisam siguran da mogu da ih rešim zaista, ali znam da umem da milujem rečima.
Zbog toga i pišem. Medicina leči telo, a umetnici dušu.
Zapostavili smo dušu a ona poslednja napušta telo i besmrtna je."
"Mislim da ćeš se pokajati ukoliko se ne uozbiljiš i ne počneš da se baviš nekim ozbiljnijim poslom, Nikola.", nastavio je budući advokat nadmeno.
"Šta je za tebe ozbiljniji posao Roberte?"
"Parnice, tužbe, raspodela imovine, nasledstvo..."
"Vidiš ja sam tebi zapravo pretnja u poslu."
"Ne budi smešan , kako to misliš?"
"Pa da, kada bi neko čitao sve moje rukopise i time uspeo da promeni percepcju i drugačije se ophodio prema životnim okolnostima, onda verovatno ne bi ni dolazilo do tih sukoba koji proističu iz besa, egocentrizma, pohlepe, suejte, prezira, ljubomore... Ja pokušavam da sve to da suzbijem ljubavlju, tako da ti da verovatno umanjujem profit, izvini..."
"Hm, ne brini nisi ti meni pretnja.”
Nakon deset godina, našli su se ponovo na svom omiljenom mestu, pisac i advokat. Klupa ih je čekala.
“Ćao Roberte, kako si?"
"Pa trebalo bi da sam dobro... Ostvario sam sve ono što je od mene traženo. Ispunio sam kriterijume za srećan život."
"To i dalje nije odgovor na moje pitanje."
"Znam…bojim se da ne znam odgovor na tvoje pitanje. Mislim da sam veći deo svog života, sebi davao pogrešne odgovore na pitanja koja nisu bila moja. Zbog toga po prvi put rezonujem sa tvojim pitanjem, ali nažalost ne znam odgovor.
Rekao bih, da me više ništa ne ispunjava. Brak više ne postoji, dete je krenulo stranputicom, posao mi već godinama ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo, zbog čega se pitam da li sam ga ikada i voleo. Odao sam se alkoholu. Jedino me on nije napustio, njemu verujem, s njim je lakše…"
"Da li i dalje radiš kao advokat?"
"Ugašena mi je kancelarija, pod stečajem je, tako da nisam siguran više, ko sam.
Ne znam ko sam ali se nadam da nije kasno da barem saznam, toliko dugujem sebi…”
Ne vezujte se za titule, da biste znali, ko ste, kada vam je jednog dana budu oduzeli.
Comments