Plašim se da promenim posao, šta ukoliko ne pronađem drugi.
Plašim se da raskinem dugu vezu, šta ukoliko ostanem sam.
Plašim se da živim u drugoj zemlji, šta ukoliko ako se ne snađem.
Plašim se da idem nepoznatom stazom, kojom niko nije koračao. Utabana je sigurna.
Plašim se da podelim svoje mišljenje, šta ukoliko me ne podrži većina.
Plašim se da opovrgnem tuđe mišljenje svojim argumentima, šta ukoliko naiđem na osudu.
Plašim se da iznesem svoju ideju, šta ukoliko se ne dopadne nikome.
Plašim se da izdam svoju knjigu, šta ukoliko je niko ne bude čitao.
Plašim se da pevam glasno, šta ukoliko se nikome ne dopadne moj glas.
Plašim se da kažem “ne”, šta ukoliko ne budem imao više prijatelje.
Plašim se da iskreno volim, šta ukoliko budem povređen.
Plašim se da uložim novac, šta ukoliko ga izgubim.
Plašim se da poželim, šta ukoliko mi se snovi sruše.
Plasim se, jer šta ukoliko ne uspem...
Šta ukoliko budem povređen, osuđen, obeshrabren, razočaran. Šta ukoliko...Šta ukoliko svi ostali budu bolji od mene i sve ostane samo na pokušaju.
Plašim se da živim jer sam zaboravio da ću umreti.
A šta ukoliko sve bude suprotno od pretpostavljenog? Šta ukoliko umesto osećaja izdaje dođe osećaj ljubavi, ukoliko umesto osećaja obeshrabrenog dođe osećaj osnaženog, ukoliko umesto razočarenja dođe ushićenje koje do sada niste osetili?
Smrti se sigurno nećemo više plašiti, jer kada dođe, nećemo imati za čim da žalimo.
Koristimo strah, kao signal za pomeranje granica, a ne kao zid.
Strah nas pretvara u pisce drame, kada smo zapravo rođeni da budemo pisci naučne fantastike.
Comments