Gde su nepravilnosti života i razigranost lica? Gde su te crte koje zaljubljenost pretvara u savršenstvo. Gde su se sakrile mane osobe koje stvaraju posebnost bića? Ima li neotkrivenih vrlina ispod hladnih pogleda? Zašto je transparentnost socijalnih mreža ukrala i posebnost duše. Da li svi patimo za prošlim vremenima ili osobama koje su činile to vreme?
Sve smo više nostalgični za onim običnim stvarima i težimo nekoj jednostavnosti jer smo se upleli u mrežu visokih očekivanja, a nismo sigurni, čijih. Savršen nos, usta, osmeh...Oblikovano telo, ispod brendirane odeće, smejanje uz brzinometar, kako ne bi bilo previše napadno, a opet da se vidi, da smo OK. Zagrljaj i poljubac ka kameri, čaše u vis, nazdravljanje, kameri, isti osmeh opet kameri. Ne znamo više kome trebamo da se svidimo, objektivu, drugim ljudima ili sebi?
Prikazivanje za pokazivanje ili deljenje istinske radosti? To je pitanje koje trebamo da postavimo, kada se pogledamo u ogledalo. Šta je istina nismo sigurni jer smo se izgubili u paukovoj mreži koju nismo ni započeli da pletemo, ali smo vremenom postali deo iste.
Nedostaje nam onaj nesavršeni svet, spontanih ljudi koji teži osećaju a ne prikazu.
Pokušajmo da vratimo makar delić istog, i biće, ako ništa, toplije zbog zagrljaja, iskrenog osećaja.
Comments