Emocije i trenuci doživljenih uspomena. Kada uzmem keks, umočim u čaj i prislonim usnama, seti me na baku i deku i vreme koje sam provodila kod njih na selu, često sedeći i slušajući neumorno njihove priče. To su momenti bezbrižne igre, radosti, novih učenja i otkrivanja života. Briga je tada bila ostavljena nekom drugom. U tim momentima nisam bila svesna koliko će mi u nekim trenucima nedostajati da skačem po livadi, verem se bezazleno po drveću, ležim na travi, spavam na podu pored ognjišta kako bi me deda štitio od vetra. Uvek sam se plašila vetra. Onda kada je deda preminuo, ostao je samo strah koji i danas imam.
Moj zaštitnik je nestao.
Trenuci su ona snežna pahulja što leti, lepa je za posmatranje bez treptaja i deluje tako prirodno vazduhu, sve dok ne padne i ne rastopi se. Momenti osećaja duboke sreće su uvek krajnji cilj iako takav uistinu ne postoji. Svakodnevno težimo tom osećaju i želeli bismo da traju večno ali nažalost, neretko su kraći od sna. Da bi duže trajali, potrebno je da ih osvestimo. Pahulja i dalje leti, baka i deka postavljaju sto, pije se čaj a za nekoga i kuvana rakija. Sa druge strane stiže ostatak porodice i momenat je potpun. Sada mogu samo da evociram uspomene i kada se poželim tih trenutaka umočim keks u čaj. Zbog toga često kada nam neko ili nešto nedostaje mi posegnemo za stvarima, mestima, hranom ili mirisima koji će probuditi te emocije u našoj kući osećanja, amigdali. Nekada želimo da se pristemo tih trenutaka a često želimo i da zamaskiramo tu bol.
Radost doživljenog trenutka se u nekom momentu našeg života pretvara u nostalgiju za istim.
Nostalgija za prošlim trenucima u kojima često nismo umeli kvalitetno da uživamo i da ih cenimo, nostalgija za osobama koje nisu više prisutne u našim životima, svodi se na osećaj koji su u nama budili.
Nedostajanje nas podstiče na osvešćivanje trenutaka. Naše bogatstvo sećanja i emocija. Nedostajanje stvara osećaj emotivnog gubitka. Kada raskinete dugu vezu često imate osećaj kao da je ta osoba preminula. Jedan deo vas umire, deo emocija koje je osoba u vama budila. Teže od toga je bol gubitka kada je biološka smrt u pitanju.
Proživljeni trenuci ne mogu da se vrate, trudimo se samo da ih oživljavamo iznova kao, veštački kiseonik, obolelog čoveka.
Ono što uvek možemo je da evociramo te trenutke kroz neku lepu osobinu koju nam je ta osoba unela u život. Osećaj nedostajanja možemo uvek kompenzovati nekom osobinom ili vrednostima koje ćemo implementirati kod sebe. Oživite te momente kroz stvaranje novih, lepših u svom okruženju.
Moja tetka je imala jednu sjajnu osobinu, a to je da svoje greške predstavi kao da dečije i time im ne daje na značaju. I moje su kreativne.
Deda je voleo da spava na podu zbog čega, ja pod, smatram stolicom. Brat je bio uvek bezazleno iskren u iznošenju svog mišljenja, u čemu ja ne kasnim. Stric je uvek pazio na tuđa osećanja i tako se prema drugima ophodio. Nisam verni naslednik ali se trudim. Mnogo je osoba koje mi nedostaju i sa kojima bih volela da imam barem još jednu priliku, da popričam.
Pokušajte da emociju nedostajanja nadomestite aktom pružanja i povećate vrednost vaših uspomena na skali.
One ne mogu da se vrate, teško se ožive, a mere se vremenom.
Zbog toga su i najskuplje...
Comments