Uvek sam se nosila mišlju da si poseban, čudnovat, nedokučiv. Volela sam tu tajanstvenost u tebi i u njoj sam se često pronalazila. Svoje najlepše trenutke iz školskih dana, sakrivala sam u tvojim ulicama. Delili smo radost, sreću, melanholiju, tugu, nostalgiju, sve smo delili. Širio bi mi ruke uvek, kada sam ti se vraćala, nikada mi nisi okrenuo leđa. Ti si bio grad koji nikada ne spava, grad koji diše punim plućima, grad koji spaja i grad koji voli.
Sada te gledam sa prozora ali te ne vidim jasno. Nešto se promenilo.Obuzela te je nepoznata tišina. Sava i dalje gleda u Dunav ali je pognula glavu. Kalemegdan, ne da drveću da procveta jer nema dece da se igraju njegovim parkom, parova da sede na klupicama, penzionera da igraju šah. Zemun je tužan jer je njegov kej izgubio onu jedinstvenost energije, drugačije od svih delova grada. Ada je legla da spava jer su joj ukrali sunce. Košutnjak je utučen zbog Ade. Knez Mihailova ulica je izgubila bore smejalice, zamenile su ih zabrinuta lica. Ti i dalje sijaš ali samo na površini. Ti se i dalje osmehuješ ali samo, da mi ne bi primetili tvoju zabrinutost . Ti i dalje širiš ruke ali one podrhatvaju. Ti nas i dalje voliš ali uplašeno.
Uvek mi je bilo teško da te napustim, nedostajao si mi gde god da sam se nalazila. Osećala sam setu, pri svakom odlasku.
Volimo te zato što si poseban i jedinstven, volimo te zato što si najlepši, volimo te zato što imaš, ono nešto.
Ne dozvoli da ti skinu osmeh sa lica jer znaš, da su tvoje rupice na obrazima najlepše. Ne dozvoli da ti ruke izgube toplinu i hrle ka nama sa nesigurnošću. Samo nas čvrsto zagrli i ne plaši se. Prebrodićemo i ovaj period zajedno, znaš da nam nije prvi put...
Tekst je napisan kada se prvi put pojavio Covid-19
Comments